Današnje su generacije djece i adolescenata non-stop okružene i „uronjene“ u digitalno okruženje. Noviji digitalni mediji su oblik medija koji omogućuju istovremeno konzumiranje i aktivno stvaranje sadržaja. Tradicionalne medije su u potpunosti zamijenile (ako govorimo o afinitetima mladih) nove digitalne tehnologije koje promoviraju i potiču interakciju i socijalnu uključenost i omogućuju mladima momentalni pristup zabavi, informacijama i znanju, omogućuju društvene kontakte i vlastiti PR. Dakle, iskustvo njihova korištenja je krajnje personalizirano – ovisno o digitalnom otisku konzumenata.
Postoji jedan meme koji kruži društvenim mrežama kojim jako dobro možemo ilustrirati tu razliku: kako su početkom 18. stoljeća knjige postajale sve popularnije, u javnosti je postojala bojazan da mladi ljudi previše vremena provode čitajući. Taj se fenomen nazivao reading rage, reading fever, reading mania, reading lust. Koliko je bio raširen govori i činjenica da je dobio i naziv. Zvuči baš kao dijagnoza, zar ne?
Tema štetnog utjecaja tehnologije na mentalno zdravlje nije stvar trenda, niti posljedica straha od novoga, teške prilagodbe ljudskog mozga ili kognitivnih sposobnosti na nove okolnosti, niti potrebe za homeostazom odnosno stanjem ravnoteže, stabilnosti i sigurnosti, nego realni i veliki problem s kojim se susrećemo, a nemamo za njega „lijek“.
Koliko se okolnosti mijenjaju govori i podatak da su 1970. djeca počinjala redovno gledati TV s 4 godine, dok danas neka djeca započinju interakciju s digitalnim medijima već sa 4 mjeseca. Američka pedijatrijska akademija (The American Academy of Pediatrics – AAP) preporučuje isključivanje svih ekrana u prisutnosti djece mlađe od 18 mjeseci, dok djeca starija od 18 mjeseci mogu koristiti elektroničke uređaje kratko, manje od sat vremena dnevno. 18 mjeseci??? Nije li to puno prerano???
Mnoga istraživanja dokazuju štetan učinak tehnologije na mentalno zdravlje. Nemoguće ih je sve i citirati jer je to već prešlo iz domene znanosti u domenu opće informiranosti Ali, svejedno, ako gledamo potencijalnu štetu i informiranost ljudi općenito, a primarno roditelja, možemo reći da tema i dalje prolazi ispod radara.
S jedne strane imamo pretjeranu kontrolu današnjih roditelja – helikopter roditeljstvo, a s druge njihovu odgovornost ili suodgovornost za posljedice pretjeranog korištenja tehnologije kod djece jer se ne bave dovoljno svojom djecom pa im daju tehnologiju kao surogat za vlastito kvalitetno vrijeme. Osim toga, u javnosti se čak može čuti dosta o štetnosti mobitela na djecu, ali vrlo malo se govori o tome kako svojim primjerom roditelji utječu na djecu. Drugim riječima, svoju odgovornost prebacujemo na djecu. Trebamo najprije osvijestiti vrijeme koje sami provodimo na uređajima i prisjetiti se da djeca kopiraju i uče iz ponašanja odraslih pa ako mi za ručkom tipkamo, djeca će dobiti poruku da je to ponašanje koje je normalno.
Istraživanje koje je proveo američki PEW Reasearch Center (2024.) kaže sljedeće:
- 74% roditelja djece u dobi od 0-2 godine kaže da njihova djeca konzumiraju TV sadržaje, čak 49% smartfone i 9% gaming.
- U dobi od 3-4 godine, 25% roditelja kaže da njihova djeca konzumiraju igrice i 62% da koriste smartfone.
- U dobi od 5-8 godina, djeca više koriste tablete (81%) nego smartfone (59%), igrice igra njih 58%.
- U dobi od 9-11 godina, tableti 78%, smartfoni 67%, 73% računala i 68% igrice
- 60% djece počelo je koristiti smartfone prije 5. godine.
Nažalost, nemamo slične podatke za Hrvatsku, ali prema istraživanju Instituta za društvena istraživanja iz 2023. godine digitalne uređaje 3 i više sata na dan, nevezano za školu, koristi:
- 23,7% učenika 5. razreda
- 47,9% učenika 7. razreda
- 55,8% učenika 3. razreda srednje škole.
Kod sve tri generacije učenika češće korištenje digitalnih uređaja povezano je s višim razinama depresivnosti, anksioznosti i usamljenosti te nižim razinama dobrobiti i zadovoljstva sobom. Pritom sami srednjoškolci identificiraju negativan ili izrazito negativan utjecaj korištenja digitalnih uređaja na učenje (42% njih), na kvalitetu slobodnog vremena (37,3%), na fizičko zdravlje (30,5%) i na mentalno zdravlje (29,4% učenika).
Kako učenici sedmih razreda vide svoje odnose uživo naspram online? Rekli su da ove tvrdnje znatno više ili više vrijede za odnose UŽIVO:
- uživam u druženju s drugima 75,3%
- osjećam bliskost s prijateljima 71,7%
- mogu se povjeriti prijateljima 66,7%
- lako mi je razumjeti ponašanje drugih osoba 65,7%
- imam iskrene odnose s prijateljima 64,2%.
Kod odraslih je situacija slična. Digitalni uređaji utječu na našu pažnju, memoriju, percepciju, odnose s drugima, i to su samo neki od negativnih utjecaja. Postoji podatak da je nakon što dobijemo samo jednu poruku ili mail, potrebno je preko 20 minuta (točnije 23 minute i 15 sekundi!!!) da bismo povratili koncentraciju koju smo imali prije te distrakcije. Kod odraslih nije toliko izražen cyberbulling, ali sigurno osjećamo posljedice govora mržnje, podliježemo poremećaju opsesivne usporedbe (eng. obsessive comparison disorder) i s time povezane tzv. snapchat dismorfije… Pa i ta odgođena gratifikacija, koju često spominjemo u kontekstu djece, poremetila je i našu strpljivost. Problem se širi i na poremećaj spavanja, sindroma FOMO (Fear of Missing Out ili strah od neinformiranosti ili propuštanja događaja ili situacije) pa čak i sindrom izgaranja (eng. burnout).
Osim toga, tu su i problemi s pamćenjem. Hipokampus je dio mozga, limbičkog sustava, povezanog s emocijama i dugoročnim pamćenjem. Hipokampus je povezan s kompleksnim procesima kao što su formiranje, organiziranje i pohranjivanje sjećanja, a gledanje u ekran utječe na hipokampus…
Sve navedeno direktno je ili indirektno povezano i s kritičkim mišljenjem i kreativnosti.
Jedan od problema je i smanjeni opseg vokabulara. Meta-analiza koju su proveli znanstvenici sa sveučilišta u Valenciji, agregira 26 istraživanja s oko 470.000 sudionika. Tema istraživanja je učinak čitanja digitalnih sadržaja u slobodno vrijeme na razumijevanje. Otkrili su da čitanje digitalnih sadržaja povećava vještine razumijevanja, ali je pozitivan učinak 6-7 puta manji nego kod tiskanih sadržaja, a najmanji je kod djece.
Autori studije zaključili su kako “velika izloženost aktivnostima čitanja digitalnih sadržaja može odvratiti mlade čitatelje od izgradnje čvrste čitalačke baze… u kritičnom razdoblju prelaska s učenja da čitaju na čitanje d bi učili…“ A to je upravo faza u kojoj je najvažnije razvijati i osnaživati kritičko mišljenje. Povezan s time je i gubitak dubokog čitanja i činjenica da digitalni tekstovi utječu na vještinu razumijevanja. Da bismo razvili vještinu kritičkog mišljenja, važno je imati bazu.
Naime, kritičko mišljenje je mišljenje više razine – nazivamo ga i refleksivnim. Refleksivno mišljenje obuhvaća razine evaluacije, analize i sinteze ili stvaranja i važno ga je odvojiti od reproduktivnog mišljenja – niže razine koje podrazumijeva pamćenje, razumijevanje i primjenu.
Danas se puno govori o kritičkom mišljenju, ali rijetko tko razumije taj koncept i zna što on sve obuhvaća. Kritičko mišljenje puno je više od „kritičkog promišljanja“ o nekoj temi. Kritičko mišljenje u svojoj srži ima izgradnju argumenata, dobrih, čvrstih argumenata koji su otporni na pobijanje. Što to znači? Ako želite znati obraniti svoje stavove, prosudbe i zaključke, morate imati dobar argument. U suprotnome, vaše će argumente biti lako pobiti.
A danas je važnije no ikad biti sposoban obraniti svoj stav. Dva su temeljna razloga za to: prvo, živimo u demokratskome društvu, gdje nam je dopušteno slobodno izraziti svoj stav. Naravno, ukoliko njime ne ugrožavamo tuđi integritet ili sigurnost. Društvene mreže i portali prepuni su komentara i stavova ljudi, ali, nažalost, vrlo je malo onih koji svoje komentare i stavove temelje na dobrim argumentima.
No, preduvjet dobrog argumenta je i osvješćivanje vlastitih nedostataka u smislu kognitivnih ograničenja, u prvome redu heuristika i pristranosti koje koristimo spontano, ali konzistentno. Kulturne, poput stereotipa, predrasuda i diskriminacije ili, pak, organizacijske pristranosti, poput grupnog mišljenja ili organizacijske uskogrudnosti, su posljedica okruženja i one se mijenjaju ovisno o kulturi. Kognitivne pristranosti su posljedica evolucije i zajedničke su svim ljudima, bez obzira na to odakle dolaze.
Zato su predvidljive i možemo na njih utjecati iako ih ne možemo u potpunosti eliminirati.
Drugi razlog je tehnologija, odnosno količina informacija koje generiramo i dostupne su nam zahvaljujući tehnologiji. I ovdje smo žrtve pristranosti, ponajprije percepciji i prosudbi informacija. Velik i još uvijek ne u potpunosti rješiv problem jesu dezinformacije i lažne vijesti, odnosno informacijski poremećaji kojih su dezinformacije samo jedna podvrsta. Kako biti suveren u odabiru točnih/istinitih i relevantnih informacija kada i tu naš kognitivni sustav minira našu objektivnost, racionalnost i logiku? Jedan od primjera je Mandela efekt – sklonost da upamtimo informaciju, ali zaboravimo njezin izvor pa samim time i vjerodostojnost. Kako funkcionira? Čut ćete informaciju i uspješno pohraniti u dugoročno pamćenje. Međutim nećete pohraniti i izvor te informacije, niti ćete se sjećati toga je li informacija bila istinita ili nije. Kada se nađete u situaciji da reproducirate tu informaciju vaš mozak će iskoristiti heuristiku dostupnosti koja se služi pravilom „ako se nečega možeš sjetiti, znači da je to važno“ i uspješno će dohvatiti informaciju iz dugoročnog pamćenja i iskoristit će ju ne znajući pritom je li ona istinita.
Drugi primjer pristranosti na djelu u domeni informacijskih poremećaja jest efekt iluzije istine. Pojednostavljeno rečeno, puno puta ponovljenu laž naš mozak percipira kao istinitu. To je, opet, povezano s efektom izloženosti – što ste češće izloženi nečemu, to vam se ta stvar (informacije, nečije lice, glazba itd.) više sviđa.
Ovdje je važno kratko objasniti i razliku između dezinformacija i misinformacija. Dezinformacije su lažne i neistinite informacije koje se šire s namjerom obmane i manipulacije. Misinformacije su lažne, neistinite informacije koje se šire iz neznanja odnosno namjera širenja nije obmana niti manipulacija. Drugim riječima, čak ako ne znate i niste svjesni da je neka informacija neistinita, a „poslali“ ste ju dalje, upravo ste postali širitelj neistina.
Najvažnije je znati da su kreativno i kritičko mišljenje vještine koje se mogu razviti. I to su univerzalne vještine, jednom kada ih razvijete koristit će vam jednako u privatnom i poslovnom kontekstu.
Prema Korkut-Kopal modelu, proces razvoja kreativnog i kritičkog mišljenja odvija se u nekoliko koraka. Prvi je osvijestiti negativni utjecaj kognitivnih ograničenja i blokada kreativnosti na sposobnosti i procese generiranja ideja, rješavanja problema i odlučivanja. Drugi, identificirati vlastita kognitivna ograničenja (heuristike, pristranosti, logičke pogreške koje činimo učestalo, nesvjesno i po navici… ograničenje radne memorije 7±2…). Treći korak uključuje korištenje alata i metoda koje pomažu u prevladavanju utjecaja blokada i ograničenja na divergentno mišljenje te objektivno, logičko i informirano rezoniranje. To će nam sve omogućiti da donosimo dobre, razumne i neprobojne odluke za koje ćemo biti odgovorni.
