"(Obavezna)" indicates required fields

This field is for validation purposes and should be left unchanged.
Želim primati novosti iz:
Voditelj obrade je Algebra d.o.o i Sveučilište Algebra Bernays, Gradišćanska 24, Zagreb kao zajednički voditelj obrade. Podatke prikupljamo isključivo u svrhu informiranja o odabranim uslugama, podatke čuvamo na period od maksimalno 5 godine i ne dostavljamo ih trećim stranama. Više informacija možete pronaći ovdje. Za ostvarivanje prava ispitanika možete poslati zahtjev na dpo@algebra.hr.

Često postavljena pitanja

Kreativno mišljenje u istraživanju PISA 2021 definirano je kao kompetencija produktivnog stvaranja, vrednovanja i poboljšanja ideja, koja može dovesti do originalnih i učinkovitih rješenja, stvaranja novog znanja i upečatljivih ekspresija mašte. Ova definicija kreativnog mišljenja usklađena je s definicijom koju je predložila Stručna savjetodavna skupina za kreativno mišljenje (OECD, 2017). Iako je kreativno mišljenje još uvijek konstrukt u nastajanju, širi, ali suštinski povezani konstrukt kreativnosti ima dugu istraživačku tradiciju. Plucker, Beghetto i Dow (2004) definiraju kreativnost kao „interakciju između sposobnosti, procesa i okruženja uz pomoć koje pojedinac ili skupina pojedinaca stvara zamjetljiv produkt koji je istovremeno i nov i koristan u društvenom kontekstu”, odražavajući tako njezinu višedimenzionalnu i društvenu prirodu. Postizanje kreativnih ishoda zahtijeva sposobnost kreativnog mišljenja, no ono može zahtijevati i širu i specifičnu skupinu karakteristika i vještina poput inteligencije, predmetnog znanja i umjetničkog talenta. Primjerice, kreativnost s „velikim K” (Big C) koja se povezuje s tehnološkim otkrićima ili umjetničkim remek-djelima zahtijeva uparivanje kreativnog mišljenja s velikim talentom, velikom stručnošću i visokom razinom angažmana u određenom području, kao i prepoznavanje vrijednosti produkta u društvu.

S druge strane, kreativnost „s malim k” ili svakodnevna kreativnost (npr. kreativno slaganje obiteljskih fotografija u album, kombiniranje ostataka hrane kako bi se pripremio ukusan obrok ili pronalaženje kreativnog rješenja za kompleksni problem planiranja na poslu (Kaufman i Beghetto, 2009) mogu postići gotovo svi ljudi sa sposobnošću kreativnog mišljenja.

Možda najjednostavnija, a sveobuhvatna definicija kreativnosti jest ona Sir Kena Robinsona: „Kreativnost je proces generiranja originalnih ideja koje imaju vrijednost.“

Izvori:

  • OECD (2017), PISA 2021 Creative Thinking Strategic Advisory Group Report, Organisation for Economic Co-Operation and Development, https://one.oecd.org/document/EDU/PISA/GB(2017)19/en/pdf
  • Plucker, J., R. Beghetto i G. Dow (2004), ”Why isn’t creativity more important to educational psychologists? Potentials, pitfalls, and future directions in creativity research”, Educational Psychologist, sv. 39/2, str. 83-96.
  • Kaufman, J. i R. Beghetto (2009), ”Beyond Big and Little: The Four C Model of Creativity”, Review of General Psychology, http://dx.doi.org/10.1037/a0013688

Da, može. Još 1970-ih godina, Sid Parnes i Ruth Noller proveli su revolucionarno istraživanje pod nazivom Creative Studies Project. Ovo je istraživanje pokazalo da su učenici koji su bili obučeni za primjenu tehnika divergentnog mišljenja mogli proizvesti dvostruko više kvalitetnih ideja od onih koji nisu imali osposobljavanje iz kreativnosti.

„Konfluentni pristupi” ili „komponencijalne teorije” opisuju kreativno mišljenje i kreativnost kao višedimenzionalne fenomene (Lucas, 2016). Amabileina (1983, 2012) komponentna teorija kreativnosti opisuje četiri komponente potrebne bilo kojem pojedincu za stvaranje kreativnog rada: vještine relevantne za domenu, procese relevantne za kreativnost, motivaciju za zadatak te povoljno okruženje. Model navodi da kreativno stvaranje načelno iziskuje osnovne resurse ili sirovine (tj. vještine specifične za domenu, uključujući znanja i tehničke vještine), skup procesa ili vještina za kombiniranje tih osnovnih resursa na nove načine (tj. procese relevantne za kreativnost, uključujući odgovarajuće kognitivne stilove kao što je oslobađanje od izvedbenih scenarija i ostavljanje opcije odgovora otvorenima) te pokretača da se to izvrši (tj. motivacija za zadatak). Model također ukazuje na to da određeni čimbenici u okolini mogu služiti kao inhibitori ili facilitatori kreativnog angažmana. Ove četiri komponente uključuju i relativno stabilne elemente te elemente koji su podložniji razvoju i društvenim utjecajima.

Sternbergova i Lubartova „investicijska teorija kreativnosti” (1991, 1995) upućuje na to da je za kreativnost potrebno šest različitih, ali međusobno povezanih resursa: intelektualne vještine (poput sintetičkih i analitičkih vještina), znanje iz domene, određeni „stilovi razmišljanja” (poput sklonosti razmišljanja na novi način), motivacija, određene osobine ličnosti te okolina koja podržava i nagrađuje kreativne ideje. Sternberg (2006) kasnije objašnjava važnost objedinjavanja tih resursa navodeći da su kreativni napori bitno kompleksniji od jednostavnog zbroja svake pojedine komponente. Interakcije između različitih komponenti mogu dovesti do različitih ishoda: primjerice, visoke razine u mnogim komponentama mogu višestruko poboljšati kreativni angažman. S druge strane, za svaku od komponenti može postojati minimalni prag ispod kojega kreativna postignuća nisu moguća, bez obzira na prisutnost ili razinu ostalih komponenti.

Sve navedeno pokazuje da je moguće i na koji način „naučiti“ biti kreativan.

Izvori:

Kreativnost je proces generiranja originalnih ideja koje imaju vrijednost, a inovativnost je primjena tih ideja i pretvaranje u nešto „opipljivo“ – u konkretne proizvode, usluge, procese ili poslovne modele koji stvaraju vrijednost.​

Svaka inovacija počinje kreativnom idejom, ali ne postaje svaka kreativna ideja inovacija. Za inovativnost je potrebna provedba te tržišna ili društvena korist. Stoga možemo reći da je kreativnost nužan uvjet za inovativnost.

Definicije kritičkog mišljenja, njegovih elemenata i povezanih aktivnosti ispunjavaju obrazovnu literaturu proteklih četrdeset godina.

Danas se puno govori o kritičkom mišljenju, ali rijetko tko razumije taj koncept i zna što on sve obuhvaća. Kritičko mišljenje puno je više od „kritičkog promišljanja“ o nekoj temi. Kritičko mišljenje je mišljenje više razine – nazivamo ga i refleksivnim. Refleksivno mišljenje obuhvaća razine evaluacije, analize i sinteze ili stvaranja i važno ga je odvojiti od reproduktivnog mišljenja – niže razine koje podrazumijeva pamćenje, razumijevanje i primjenu.

Kritičko mišljenje opisuje se kao sposobnost postavljanja pitanja; priznavanja i provjeravanja ranije prihvaćenih pretpostavki; prepoznavanja dvosmislenosti; ispitivanja, tumačenja, vrednovanja, zaključivanja i refleksije; donošenja informiranih prosudbi i odluka; te razjašnjavanja, artikuliranja i opravdavanja stavova (Hullfish & Smith, 1961; Ennis, 1962; Ruggiero, 1975; Scriven, 1976; Hallet, 1984; Kitchener, 1986; Pascarella & Terenzini, 1991; Mines i sur., 1990; Halpern, 1996; Paul & Elder, 2001; Petress, 2004; Holyoak & Morrison, 2005, među ostalima).

Za potrebe Zavoda, usvojena je definicija Michaela Scrivena i Richarda Paula (2003.) kao sveobuhvatna, sažeta operativna definicija:

Kritičko mišljenje je intelektualno discipliniran proces aktivnog i vještog konceptualiziranja, primjene, analiziranja, sintetiziranja i/ili vrednovanja informacija prikupljenih ili generiranih promatranjem, iskustvom, refleksijom, zaključivanjem ili komunikacijom, kao vodič za uvjerenje i djelovanje.

Paul i Scriven nadalje ističu da se kritičko mišljenje temelji na „univerzalnim intelektualnim vrijednostima koje nadilaze podjelu na nastavne predmete: jasnoći, točnosti, preciznosti, dosljednosti, relevantnosti, valjanim dokazima, dobrim razlozima, dubini, širini i pravednosti. Ono uključuje ispitivanje onih struktura ili elemenata mišljenja koji su implicitni u svakom zaključivanju: svrhe, problema ili pitanja o kojem je riječ, pretpostavki, pojmova, empirijskog utemeljenja; zaključivanja koje vodi do zaključaka, implikacija i posljedica, prigovora iz alternativnih perspektiva i referentnog okvira. Kritičko mišljenje – budući da odgovara na promjenjivu sadržajnu građu, pitanja i svrhe – uključeno je u obitelj isprepletenih načina mišljenja, među kojima su: znanstveno mišljenje, matematičko mišljenje, povijesno mišljenje, antropološko mišljenje, ekonomsko mišljenje, moralno mišljenje i filozofsko mišljenje.“

Izvori:

Kritičko mišljenje u svojoj srži ima izgradnju argumenata, dobrih, čvrstih argumenata koji su otporni na pobijanje. Što to znači? Ako želite znati obraniti svoje stavove, prosudbe i zaključke, morate imati dobar argument. U suprotnome, vaše će argumente biti lako pobiti. A danas je važnije no ikad biti sposoban obraniti svoj stav. Dva su temeljna razloga za to: prvo, živimo u demokratskome društvu, gdje nam je dopušteno slobodno izraziti svoj stav. Naravno, ukoliko njime ne ugrožavamo tuđi integritet ili sigurnost. Društvene mreže i portali prepuni su komentara i stavova ljudi, ali, nažalost, vrlo je malo onih koji svoje komentare i stavove temelje na dobrim argumentima.

Drugi razlog je već spomenuta tehnologija, odnosno količina informacija koje generiramo i dostupne su nam zahvaljujući tehnologiji. Velik i još uvijek ne u potpunosti rješiv problem jesu dezinformacije i lažne vijesti, odnosno informacijski poremećaji kojih su dezinformacije samo jedna podvrsta. Kako biti suveren u odabiru točnih/istinitih i relevantnih informacija kada i tu naš kognitivni sustav minira našu objektivnost, racionalnost i logiku? Upravo u tome nam pomaže kritičko mišljenje – da gradimo dobre argumente i da znamo prepoznati loše argumente, da znamo odabrati informacije koje su relevantne, točne i istinite te da možemo na vrijeme otkriti neistinite i netočne informacije kako bismo izbjegli mogućnost manipulacije i obmane.

Imate dodatnih pitanja?

Kontaktirajte nas

izv. prof. dr. sc. Robert Kopal
Sveučilište Algebra Bernays
Email: robert.kopal@algebra.hr

dr. sc. Darija Korkut
Sveučilište Algebra Bernays
Email: darija.korkut@algebra.hr